Sloboda izražavanja, kao pravo svakog pojedinca, pa i političara, nije apsolutno pravo, što znači da se ovo pravo može ograničiti.

Biljana Braitwaite, direktorica za Zapadni Balkan u AIRE centru za portal BUKA govori nam o govoru mržnje, sudskim praksama, govoru mržnje u politici i drugim temama.

Nedavno je u javnost izašla publikacija "Izabrani segmenti iz oblasti zaštite ljudskih prava", zbornik radova 13 radova sudija, profesora prava, te drugih stručnjaka za ljudska prava, vodećih edukatora i saradnika CEST-a FBiH, u kojoj se razmatraju zaštita osnovnih ljudskih prava kroz sudsku praksu u BiH, a urednik publikacije je dr. sc. Arben Murtezić. Sama publikacija bila nam je povod za razgovor o govoru mržnje u BiH.

Biljana, šta nam pokazuje analiza sudske prakse u BiH u predmetima govora mržnje?

Prije nego odgovorim na ovo pitanje, želim se dotaći pravnog okvira u BiH koji se tiču govora mržnje. Naime, u ustavima u BiH ne postoje propisi koji jasno, na izričit način, regulišu govor mržnje,  ali je ustavom jasno propisana sloboda izražavanja. Također, ustav BiH uređuje i da Evropska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP) ima primat nad svim ostalim zakonima, što također govori o obaveznoj primjeni ovog međunarodnog zaštitnog dokumenta, koji propisuje slobodu izražavanja. Konkrenije, kada govorimo o govoru mržnje, potrebno je spomenuti da se govor mržnje može svrstati u krivična djela izazivanja mržnje. U vezi s navedenim, iz analize sudske prakse redovnih sudova u BiH proizlazi da postoji određeni broj pravosnažnih presuda za krivična djela izazivanja mržnje, a kojima su utvrđena krivična djela koja se odnose na krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Međutim, provedena analiza sudske prakse pokazuje da su ovo djela za koja se rijetko sudi u sudovima BiH, pa slijedom toga postoji i jako mali broj osuđujućih presuda. Također, analiza sudske prakse ukazuje i na to da redovni sudovi u BiH različito tumače zakonske norme, pa stoga postoje i različite sudske odluke u ovom kontekstu. Također, s obzirom na obaveze BiH u vezi sa primjenom EKLJP, koja predstavlja i ustavnu obavezu BiH, javlja se problem poznavanja standarda tumačenja ovih prava/sloboda u relevantnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), ali i Ustavnog suda BiH koji dosljedno slijedi praksu ESLJP, što utiče i na harmonizaciju pravne prakse koju je potrebno unaprijediti. S obzirom na ovo, značaj usaglašavanja sudske prakse u BiH, prvenstveno s odlukama Ustavnog suda BiH i ESLJP, jasno je naglašen i u Mišljenju Evropske komisije iz 2019. godine.

Političare često možemo čuti da ukazuju na govor mržnje koji im se upućuje, ali isti im nije stran u njihovom govoru. Koliko je važno da se u političkom djelovanju ograničiti govor mržnje koji ne predstavlja slobodu izražavanja

Često smo, već više decenija, svjedoci svakodnevnog govora mržnje koji se sa jedne strane upućuju političarima, kao i govora mržnje u međusobnoj komunikaciji između političara, ali i govoru mržnje koji političari iznose u javnom prostoru. Stoga je jasno da političari ponekad ne biraju načine na koji žele da se istaknu u javnom prostoru i obraćaju svojim biračima, ali i biračima drugih stranaka. Sa druge strane, neizmjeran je značaj govora u okviru političkog djelovanja u demokratskim državama, imajući u vidu snažaj uticaj retorike koju ima na birače, a i jasno je kakve su posljedice takvog uticaja. Iz tog razloga je jako bitno u političkom djelovanju ograničiti slobodu izražavanja na način da se govor mržnje prepozna, spriječi ili konačno procesuira i sankcioniše. Sloboda izražavanja, kao pravo svakog pojedinca, pa i političara, nije apsolutno pravo, što znači da se ovo pravo može ograničiti. Ograničavanje ovog prava sa ciljem da se spriječi ili zabrani korištenje retorike koja izaziva rasnu, vjersku, etničku ili bilo koju drugu netrpeljivosti koja se smatra osnovom diskriminacije, šikaniranje drugog, što ima za posljedicu izazivanje i/ili poticanje javnog nereda ili ugrožavanje javnog reda i mira, poticanje na mržnju ili nasilje, predstavlja legitiman cilj za ograničavanje slobode izražavanja.

Znači sloboda izražavanja ima svoje granice?

Da, sloboda izražavanja u demokratskom društvu ima svoje granice. EKLJP i ESLJP jasno ističu da govor mržnje predstavlja granicu preko koje se ne bi smjelo prelaziti. Sa ovim saznanjem je moguće spriječiti negativno dejstvo koje takva sloboda izražavanja može imati po različite grupe lica. Sankcionisanje govora mržnje političara je neophodno i iz razloga što se time šalje jasna poruka javnosti da nije opravdana, niti prihvatljiva niti osnovana bilo kakva tolerancija za zloupotrebu korištenja ustavnih ljudskih prava i ljudskih prava zaštićenih međunarodnim instrumentima koji obavezuju BiH. Političari stoga moraju biti izrazito pažljivi i oprezni u ocjeni da li njihovo političko izražavanje prelazi u govor mržnje, bez obzira kojim putem se obraćaju javnosti. ESLJP je jasno naglasio u jednoj svojoj presudi da je posebna obaveza političara da promoviše vrijednosti demokratskog društva kao što su pluralizam, tolerancija i pravo na različitost, pa govoru mržnje tu nema mjesta.

Da li je govor mržnje u bh. zakonu na pravi način sankcionisan kada govor mržnje posmatramo kao krivično djelo?

Sankcionisanje govora mržnje je aktuelna tema s obzirom na potrebe u društvu. Spomenila sam pravni okvir u BiH koji je relevantan za govor mržnje, iz kojeg je vidljivo da govor mržnje nije izričito propisano niti jednim krivičnim zakonom primjenjivim u BiH. Naime, postoji nekoliko odredbi krivičnih zakona u BiH u kojima je govor mržnje inkriminisan, međutim, govor mržnje nije izričito naveden kao krivično djelo. Međutim, iako u krivičnom zakonodavstvu BiH govor mržnje nije kao takav definisan kroz odredbe, odredbe ovih zakona propisuju kažnjivost za neke pojavne oblike govora mržnje, kao što je krivično djelo Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, Neovlašteno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice, Javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje i Nasilničko ponašanje na sportskoj priredbi ili javnom skupu. Bez obzira što se govor mržnje može procesuirati i kroz odredbe krivičnih zakona, ovakav pristup sigurno otežava pokretanje i vođenje krivičnih postupaka i odražava se na sudsku praksu redovnih sudova u BiH.

Kako na pravi način ograničiti govor mržnje, posebno na internetu?

Postoji nekoliko načina na koje se govor mržnje na internet portalima može ograničiti. Neke od osnovnih načina koji se preporučuju navedeni su i u relevantnim presudama ESLJP koji je odlučivao u predmetima po predstavkama koje su pokretale pitanja ograničavanja slobode izražavanja u vezi sa govorm mržnje. Sjetimo se, sloboda izražavanja nije neograničeno ljudsko pravo, a društvene mreže i općenito internet portali danas imaju mogućnost da pravovremeno otkriju zloupotrebe slobode izražavanja, iako je ponekad teško procijeniti jasne ganice između slobode izražavanja i govora mržnje. Za taj dio su neophodne i ciljane edukacije i medija, uključujući i društvene mreže. Praktično, za ovaj dio posla su uglavnom zaduženi administratori internet portala, koji kontinuirano moraju voditi računa o tome na koji način se odvija komunikacija na njihovim stranicama. Sa jedne strane, moramo prihvatiti da su komentari korisnika važni. Oni omogućuju debatu o stvarima od javnog interesa, koja se i treba podsticati, i komentari su postali sastavni dio medija na internetu. ESLJP je ocijenio da je internet portal odgovoran za uvredljive komentare posjetilaca portala. Istakao je također da je neophodno da internet portali poduzimaju korake sa ciljem sprečavanja objavljivanja uvredljivih komentara. Iako internet portali nisu odgovorni za sadržaj komentara autora koji su anonimni, moraju shvatiti da prijeteći i uvredljivi komentari nisu dopušteni.

Koje su onda preporuke kad govorimo o portalima?

Preporučljivo je da se uvede automatsko brisanje objava (post-ova) koji sadrže vulgarne riječi. Također, bitno je uvesti alate putem kojih korisnici sadržaja tih portala mogu obavijestiti administratore tih portala o uvredljivim komentarima (po mogućnosti jednom klikom na predviđenu opciju), što bi dovelo do brisanja komentara. Ovo sve iz razloga što je uočljivo da sama upozorenja nisu dovoljna da spriječe uvredljive komentare, niti se takvi komentari blagovremeno uklanjaju pomoću automatskog filtriranja riječi ili sistema notice-and-take-down. Iz ovoga se vidi da anonimnost autora sadržaja uvredljivih komentara ne isključuje odgovornost.

Da li su građani uopšte svjesni posljedica govora mržnje, da ono što napišu ostaje, da vrijeđa nekog?

Postojanje svijesti o posljedicama govora mržnje zavisi od više faktora, počev od stepena informisanosti, obrazovanja, trenutnog stanja u kojem se osoba koja koristi govor mržnje nalazi, okolnostima u kojima se nalazi, vladanjem osjećaja da takvim načinom vrijeđaju nekoga ko je po bilo čemu drugačiji od te same osobe. Također je potrebno napraviti razliku između osoba koji nasumično dijele uvredljive komentare na internet portalima od onih koji su svjesni takvih posljedica i govor mržnje koriste sa ciljem da proizvedu negativne posljedice. S tim u vezi, moglo bi se reći da građani često nisu svjesni posljedica govora mržnje, pa je iz tog razloga reakcija nadležnih organa, regulatornih agencija, kao i sudova i tužilaštava, mora biti promptna i dosljedna, posebno u slučajevima u kojima je lako identifikovati lice koje je govor mržnje koristilo. Pored toga, korištenje mehanizama internet portala kojima se redovno uklanjaju neprikladni i uvredljivi komentari koriste u podizanju svijesti građana o neprihvatljivosti govora mržnje u jednom pluralističkom društvu.

Koliko smo u današnje vrijeme svjedoci vjerske, nacionalne i etničke mržnje kroz društvene mreže i portale gdje se svako osjeća pozvanim da kaže šta misli bez obzira na posljedice izgovorene/pisane riječi?

Rekla bih, kontinuirano i, nažalost, u značajnom obimu. Svaki pojedinac ima pravo da iznese svoje mišljenje, koje pravo je zagarantovano domaćim i međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima. Govor mržnje je izrazito prisutan, i rezultat je i razvoja komunikacijskih tehnologija i korištenja interneta što omogućava ubrzanu komunikaciju i veliku brzinu širenja informacija. Karakteristična je ova pojava posebno za vijesti političkog karaktera i povezana je sa javnim političkim djelovanjem. Međutim, primjećuje se da i vijesti potpuno apolitičnog sadržaja lako dovedu do bujice komentara koji sadrže opasne elemente ispoljavanja netolerancije, netrpljivosti, mržnje, a nerijetko i poticanja drugih na podjelu takvog izražavanja. Nažalost, na drugoj strani ne imamo jako mali broj sudskih presuda kojima je utvrđeno postojanje govora mržnje i kojima se sankcioniše takvo postupanje. Razumljivo je da se društvene pojave brže razvijaju i da pravosuđe ide sporijim koracima za njima, ali je potrebno uložiti dodatne napore i u obuke nosilaca pravosudnih funkcija o tome šta je govor mržnje i kakve dalekosežne posljedice može imati po društvo ukoliko se ne teži ka njegovom eliminisanju.

Kada govorimo o slobodi govora kakva je situacija u BiH u odnosu na evropske zemlje, da li slobodu govora na pravi način koristimo?

Situacija u BiH nije značajno drugačija u odnosu na druge evropske zemlje, koje prethodnih godina također bilježe porast govora mržnje, posebno kada se radi o manjinskim grupama, bilo da je riječ o strancima, pripadnicima drugih vjerskih skupina ill LGBT populaciji. Ovaj trend je uočen kako kroz društvene grupe, komentare na internet portalima, tako i u političkim nastupima u javnom prostoru. Stoga i druge evropske zemlje u skladu sa uočenim promjenama ulažu dodatne napore sa ciljem ograničavanja slobode izražavanja, procesuiranja i sankcionisanja govora koji diskriminira druge i drugačije.

A govor mržnje, kako je sankcionisan u drugim zemljama? Koji su dobri primjeri i pozitivne prakse?

Domaći pravni okvir je polazište za sankcionisanje govora mržnje. ESLJP je odredio da su zabranjeni svi oblici izražavanja koji predstavljaju govor mržnje, a prema principu supsidijarnosti prepušta državama da samostalno urede vlastiti poredak, te usvajaju zakone za koje smatraju da učinkoviton provode ljudska prava, a dodatko je ESLJP u pogledu govora mržnje svojom sudskom praksom uspostavio obavezu državama članicama da sprečavaju govor mržnje na području vlastite jurisdikcije. U BiH je uočljivo da redovni sudovi ažurnije postupaju u predmetima koji se tiču klevete, pa je stoga i sudska praksa redovnih sudova bogatija u tom dijelu. Također, i sudska praksa Ustavnog suda BiH je dodatno uticala na učinkovitiji rad pravosuđa u pogledu sankcionisanja klevete kroz građanske postupke, a temeljem zakona o zaštiti od klevete. Međutim, kada je riječ o govoru mržnje, kroz analizirane osuđujuće presude može se zaključiti da je raspon određenih kazni mininalan, te je upitno da li se sankcionisanjem po utvrđenoj krivično-pravnoj odgovornosti djelotvorno provodi načelo proporcionalnosti u ocjeni ravnoteže zaštićenih prava, prava oštećenih lica i prava kažnjenih lica na slobodu izražavanja.

Koliko je važno da se sudije i tužioci edukuju u ovoj oblasti, šat biste Vi ovom prilikom izdvojili kao najvažnije za ove struke?

Stalne edukacije sudija i tužilaca su od izrazitog značaja u ovoj oblasti. Sudske odluke su odraz vladavine prava. Stoga su posebno angažovani i entitetski centri za edukaciju sudija i tužilaca koji samostalno ili u saradnji sa drugim institucijama, kao što je i AIRE centar, redovno provode i ovakve obuke. Ističe se veliki broj edukacija na temu zaštite od klevete, te je možda i ovo razlog zbog kojeg postoji veliki broj presuda u odnosu na ovu oblast slobode izražavanja. Također, i analize i dostupni izvještaji, zajedno sa bazama sudskih odluka Ustavnog suda BiH i ESLJP dodatni su raspoloživi alat u ovakvim edukacijama, te je kroz sudsku praksu uočeno da je npr. način utvrđivanja štete odnosno duševnih bolova oštećenih lica usljed klevete izmijenjen u odnosu na ranije stavove i postupanja sudova. Ovo ide u prilog i procjeni da bi edukacije u odnosu na procesuiranje ne samo u krivičnim postupcima, nego i u građanskim postupcima, kada se govori o govoru mržnje, bile potrebne. Na ovu potrebu ukazuje i mali broj presuda na koje ukazuje i analiza kada je riječ o utvrđivanju odgovornosti za govor mržnje i izrečenim sankcijama.